subota, 7. ožujka 2026. u 20 sati
Galerija Prica, Samobor
Ulaznice: https://www.entrio.hr/event/pavel-steidl-gitara-30527
Program
F. Sor (1778.-1839.): Menueti, op. 1
-Andante espressivo
-Andante maestoso
-Andante
-Andante maestoso
J.K. Mertz (1806.-1856.): Bardenklänge, op.13
-Romanze
-Mazurka
-Lied ohne Worte
N. Paganini (1782.-1840.) – L. Legnani (1790.-1877.) – F. Carulli (1770.-1841.): Andante, Sonate, Ghiribizzy e Caprice
J.S. Bach (1685.-1750.): Ciaccona, iz Druge partite za violinu BWV 1004
M. Smolka (1959.-): To Vojta in Heaven (Vojtovi v nebi)
L. Janáček (1854.-1928.): Dobrou noc
C. Domeniconi (1947.-): Steidleriana
O programu
Fernando Sor, često nazivan „Beethovenom gitare“, bio je ključna figura u ranom razvoju klasične gitare kao koncertnog instrumenta. Njegovi Menueti, op. 11 predstavljaju elegantnu i promišljenu primjenu klasičnih plesnih formi na gitari. Riječ je o plesnim minijaturama koje odišu jasnoćom, ravnotežom i suptilnom emotivnošću. Iako formalno počivaju na jednostavnoj plesnoj strukturi, ovi menueti otkrivaju Sorovu iznimnu sposobnost da na gitari spoji melodijsku pjevnost i harmonijsku logiku. Različiti karakteri stavaka — od smirenog Andante espressivo do svečanog Andante maestoso — stvaraju niz kontrastnih, ali povezanih glazbenih slika koje savršeno ocrtavaju duh ranog 19. stoljeća.
Johann Kaspar Mertz zauzima jedinstveno mjesto u gitarističkoj literaturi 19. stoljeća. Svoj je glazbeni jezik gradio na temeljima ranog romantizma crpeći inspiraciju iz pijanističkog kolorita Schuberta, Chopina i Mendelssohna. U njegovoj glazbi gitara prestaje biti samo prateći instrument i postaje nositelj duboke poetske senzibilnosti i emotivnog izraza koji je dotad bio svojstveniji klaviru. U antologijskoj zbirci Bardenklänge (Bardski zvuci), instrument poprima gotovo pijanističku širinu, što se jasno zrcali u odabranim minijaturama: Romanze donosi intimnu, pjevnu liriku prožetu melankolijom, Mazurka uvodi plesni, karakteristično naglašeni ritam s profinjenim prizvukom srednjoeuropskog folklora, Lied ohne Worte (Pjesma bez riječi) sažima romantičarski ideal glazbe kao izravnog emocionalnog govora. Ovi
kratki stavci djeluju poput sugestivnih glazbenih portreta — osobnih i poetičnih ispovijesti koje pod prstima Pavela Steidla oživljavaju u svom punom sjaju.
Programski blok Paganini – Legnani – Carulli okuplja tri skladatelja koji su oblikovali zlatno doba talijanske gitare na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće (i stil poznat kao „bel canto na gitari“). Steidl često kombinira ove autore kako bi prikazao improvizacijsku slobodu tog vremena. Naslov ne označava jedno djelo, već izbor karakterističnih stavaka i minijatura: pjevnih Andante komada, sonatnih oblika, virtuoznih
Ghiribizzi (kratkih, hirovitih komada) i briljantnih Capriccea. Paganinijeva glazba donosi tehničku smjelost i teatralnost, Legnanijeva naglašava virtuoznu jasnoću i eleganciju, dok Carulli predstavlja uravnotežen, pjevan klasični stil. U ovakvom spoju gitara postaje i salonski instrument i sredstvo virtuoznog izraza — upravo onako kako se svirala u vrijeme nastanka ovih skladbi.
Ciaccona iz Partite u d-molu Johanna Sebastiana Bacha jedno je od najmonumentalnijih djela za solo instrument u povijesti glazbe. Iako izvorno napisana za violinu, ova skladba već desetljećima zauzima posebno mjesto i u gitarističkom repertoaru. Građena kao niz varijacija nad ponavljajućom harmonijskom osnovom, Ciaccona vodi slušatelja kroz širok raspon izraza — od meditativne sabranosti do
snažne dramatičnosti. Prema jednoj često spominjanoj interpretaciji, Johann Sebastian Bach mogao je ovu partituru zamisliti kao osobnu žalobnu glazbu: njegova prva supruga, Maria Barbara, preminula je iznenada 1720. godine dok je Bach bio na putovanju, a po povratku ju je zatekao već pokopanu. Neki istraživači u Ciacconi prepoznaju skrivene simboličke slojeve — moguće glazbene reference na obiteljska imena te citate ili obrise koralnih melodija koje govore o smrti i uskrsnuću. Iako takva tumačenja ne mogu biti sa sigurnošću dokazana, ona otvaraju prostor za dublje, osobnije slušanje ovog monumentalnog djela. Bez obzira na značenje koje joj pripisujemo, Ciaccona ostaje glazbeni luk iznimne snage: djelo sabranosti, patnje, ali i unutarnje svjetlosti, koje u svakoj izvedbi iznova potvrđuje Bachovu sposobnost da osobno iskustvo pretvori u univerzalni glazbeni govor.
Suvremeni češki skladatelj Martin Smolka poznat je po osebujnom, poetskom odnosu prema zvuku. Djelo To Vojta in Heaven, čiji naslov sugerira osobnu posvetu, nosi intiman, gotovo meditativan karakter. Skladba koristi netipične tehnike i zvučne boje kako bi dočarala onostranu atmosferu, što je idealno za Steidlov specifičan senzibilitet i istraživanje zvuka izvan klasičnih okvira. Glazba se često kreće na rubu tišine, koristeći suptilne boje i nenametljive geste. U kontekstu programa, ovo djelo otvara prostor suvremenog slušanja — poziva publiku na pažnju prema detalju, trajanju i tišini između tonova, (te promišljanje o prolaznosti i miru).
Leoš Janáček, češki skladatelj kojemu je glazba često prožeta elementima govorne melodije i moravskim folklorom. Dobrou noc je kratka, ali izrazito sugestivna glazbena minijatura, koja dolazi iz poznatog klavirskog ciklusa Po zarostlém chodníčku (Po zarasloj stazi). Janáček je poznat po svojoj sposobnosti da u nekoliko taktova uhvati emocionalnu srž trenutka, često nadahnut govornim ritmom i unutarnjim monologom. Ova skladba nosi osjećaj smirenja i intimnog završetka dana, gotovo poput glazbenog šapata. U gitarskoj verziji njezina jednostavnost i izravnost dolaze posebno do izražaja.
Carlo Domeniconi, suvremeni talijanski skladatelj poznat po jedinstvenom spoju mediteranskog melosa i avangardnih elemenata, napisao je ovo djelo kao osobnu posvetu Pavelu Steidlu. Kao što i sam naslov sugerira, Steidleriana je svojevrsni glazbeni portret izvođača, oblikovan tako da istakne Steidlov specifičan interpretativni temperament i sposobnost da kroz gitaru "progovori". Skladba koristi širok raspon suvremenih tehnika i bogatu ritmičku energiju, balansirajući između duhovitih, gotovo kazališnih odlomaka i trenutaka duboke introspekcije. Spajajući istočnjačke i zapadnjačke utjecaje s virtuoznošću i humorom, Domeniconi stvara djelo koje na savršen način povezuje tradiciju s današnjim trenutkom, ostavljajući prostor za izražajnu slobodu po kojoj je Steidl svjetski poznat.
O izvođaču
„Ovdje je bio gitarist koji je znao smijati se s glazbom i podijeliti šalu sa svojom publikom. No, iza zabavljača stoji ozbiljan umjetnik, čija je proširena skladba u spomen na Janu Obrovsku pokazala sposobnost pobuđivanja emocija na suprotnom kraju spektra. Nikada zaslužniji pljesak na nogama nije bio upućen nekom izvođaču. Pavel Steidl osvojio je srca i umove prepunog auditorija.“
Classical Guitar Magazine
Čarobni svijet Pavela Steidla očarao nas je prekrasnim programom u kojem klasična glazba prihvaća razne nevjerojatne nove ideje o tome kako gitara može stvarati dragocjene efekte zahvaljujući njegovoj sposobnosti da probudi ono što je u našoj mašti i rukama obično uspavano!
Oscar Ghiglia
Pavel Steidl rođen je u Rakovníku (Češka Republika). Otkako je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Radio France u Parizu 1982. godine, postao je jednim od najpriznatijih gitarističkih solista svoje generacije. Među članovima žirija bili su takvi umjetnici kao što su Alexander Tansman, Antonio Lauro i María Luisa Anido. Prije toga studirao je gitaru kod Milana Zelenke i Štěpána Raka u Pragu.
Godine 1987. odlučio je emigrirati u Nizozemsku, gdje je nakon godina studiranja i nadahnuća od mnogih različitih umjetnika razvio vlastiti stil, koji ne zanemaruje autentičan način interpretacije gitarske literature 19. stoljeća na povijesnim instrumentima, ali istovremeno uključuje i elemente svjetske glazbe. Od 2004. ponovno živi u Češkoj, a od 2019. godine predaje na Konzervatoriju u Haagu.
Imao je čast surađivati s umjetnicima kao što su Leo Brouwer, Carlo Domeniconi, Paolo Paolini, John Williams, Miroslav Vitouš, Karin Schaupp, Edin Karamazov i mnogi drugi. Od 2012. član je European Guitar Quarteta zajedno sa Zoranom Dukićem, Reentkom Dirksom i Thomasom Fellowom.
Pavel Steidl također sklada vlastita djela, koja često izvodi na koncertima i snimkama. Nastupao je u više od 40 zemalja svijeta, uključujući Kanadu, SAD, Kinu, Indiju, Japan, gotovo cijelu Europu, Južnu i Srednju Ameriku, Australiju i mnoge druge. Na prijedlog talijanskog časopisa Guitart, čitatelji su ga 2004. godine izabrali za gitarista godine.
Pavel Steidl svira na brojnim instrumentima, a najčešće koristi Francisco Simplicio (1926), Walter Verreydt, Franz Butcher, Federico Sheppard. Od romantičnih gitara svira kopije gitare J.G. Stauffera koje je izradio B. Kresse, kao i originalne instrumente iz ranog 19. stoljeća: Nikolaus G. Ries (oko 1830.) i Johann Anton Stauffer (oko 1840.).
